Sretan vam Dan dječje radosti!

Svi znamo Iliju Čvorovića iz Balkanskog špijuna, okorjelog batinaša i staljinista, koji pati jer je izbačen iz tajne policije i nada se da će ga ipak jednog dana pozvati na proslavu Dana bezbednosti, uz one njegove potresne riječi: „Ako me sete, sete…“ Eto, tako sam se ja osjećao kad sam dobio pozivnicu Zagrebačkog kazališta mladih na premijeru obnovljenog rock mjuzikla za djecu U koga se uvrglo ovo dijete Eve Janikovszky, Zvjezdane Ladika i Ladislava Tulača. Sjetili su me se! Ja sam u sezoni 1983/84. bio mladi polaznik Učilišta ZKM-a, kod Zvjezdane i Slavice Jukić, kad se postavila ta predstava, pa su i mene uključili u nju, dakako, kao manje važnog člana. To je i prirodno jer su u prvoj postavi, u svojim nježnim godinama, glumili Barbara Nola, Duško Ćurlić, Jasna Bilušić, Igor Mešin, Boris Mirković i Filip Nola, sve budući velikani i velikanke pozornica i ekrana, dok je u bendu svirao Berislav Blažević, danas član Parnog valjka. Ali nas se nakon četiri desetljeća sjetio režiser i dramski pedagog Vladimir Krušić pa sam i ja nazočio premijeri, zajedno s još ponekim veteranom i veterankom Učilišta, nedavno nazvanoj po Zvjezdani Ladika, vili dasaka koje život znače.

Izvor Zupagrafika.com

Mjuzikl su oživjeli Ivan Đuričić, Mario Mirković – koji je u njemu igrao kao srednjoškolac – i Grozdana Lajić Horvat koja je tada, kao učenica osnovne škole, kako sama kaže, „predstavu gledala i religiozno doma puštala ploču s glazbom“. Iako je već tada bio glazbeno malo anakron, jer je čak i novi val bio prošao, ipak je to bio prvi rock mjuzikl za mlade u Jugoslaviji, a ne zaboravimo da su se paralelno priređivali recitali o Titu i Revoluciji. Sada je došao u osvježenom kulturalnom ruhu, pa mladi imaju mobitele i dopisuju se preko društvenih mreža, ali u duhu je jednako bleskast, i nema nikakva razloga da stari glumci i gledatelji sada ne povedu svoju djecu u ZKM da pogledaju zajedno tog fosila koji ne samo da je živ, nego i vrlo živahan. Jer mnogo znači susret s nekim dijelom djetinjstva i mladosti, a ja sam ga našao ovih dana u zabavnoj knjizi Davida Navarroa i Martine Sobecke koji su sa suradnicima načinili više od 150 fotografija starih sovjetskih dječjih igrališta, od baltičkih zemalja, preko Kazahstana, Tadžikistana i Uzbekistana, sve do Vladivostoka. Sovjetska dječja igrališta, kako se zove fotomonografija izdana 2022, pokazuju nam nizove ružnih metalnih penjalica, kakvih je i kod nas bilo, a ima ih još uvijek, zavarenih s mnogo dobre volje i malo estetskih osjećaja, te obojanih u žive boje.

Ma koliko komunizam odraslima zagorčao život, djeci su ipak odlučili pružiti radosne trenutke, pa su i zabranjeni Božić nadomjestili, pomaknuvši darivanje na Staru godinu, a Novu nazvavši Danom dječje radosti. Knjiga pokazuje i bezbrojne varijacije kamiona, aviona i nadasve raketa, ružnih i s opasno oštrim metalnim bridovima, u kojima su zacijelo naraštaji mališana proživljavali najuzbudljivije pustolovine. A onda sam je ugledao! Na fotografiji iz Dnjipra, koji je ovih dana pretvoren u ruski poligon za ispitivanje razornih raketa, pred nekom gadnom modernom zgradurinom, stoji ista raketa u kojoj sam se ja igrao u Novom Zagrebu, iza još gadnije zgradurine, Super Andrije.

To je raketa na četiri kata, visoka 5 ili 6 metara, što stoji na tri krilca, a s prve se etaže s nje spušta tobogan; ista je takva postojala i na Vrbiku, uz tri nebodera koji se i zovu Rakete, a uklonjene su prije dvadesetak godina, no ne prije nego sam ih još s malenim sinom uspio obići – dakako, samo on iznutra, ja sam bio već odavno prevelik da se u nju zavučem. Odakle moja raketa u Ukrajini ili, možda bi bilo bolje pitati, odakle ruska raketa u Hrvatskoj? Zacijelo se radilo o staroj klirinškoj razmjeni, kad se u istočnom lageru trgovalo trampom umjesto da se plaća dolarima, pa smo i mi u Jugi dobili kontingent tih luckastih sovjetskih raketa za djecu u zamjenu za tko zna kakvu robu što smo im je isporučili. I dobro nas je služila sve ove godine dok je netko nije zamijenio ekološkim, dizajniranim, atestiranim, ergonomskim i pedagoški osmišljenim spravama sa Zapada.

Zupagrafika, kako se zove taj autorski kolektiv, ima još takvih nostalgičnih slikovnica, posvećenih poljskim oglasnim stupovima, istočnoeuropskom brutalizmu, betonskim čudima u Sibiru ili ruskim propalim industrijskim gradovima, a posebnu mi je pažnju privukla njihova najnovija knjiga, ove godine objavljena, s fotografijama starih kioska u Srednjoj i Istočnoj Europi. Naravno, snimili su i modularni kiosk K67, koji je dizajnirao slovenski arhitekt Saša J. Mächtig, i to kako trune u prekrasnoj uvali kod pulskog naselja Štinjan, a meni se čini da jedan zapušten još postoji na Trgu Mažuranića u Zagrebu, gdje sam kao srednjoškolac kupovao ZET-ove markice za pokaz. No kiosk i sam kao institucija odlazi u povijest. Sve ih je manje na zagrebačkim ulicama, manji otoci ostaju i bez zadnjih od njih, i uskoro djedovi i bake neće moći unučad dovesti do njih, pa klince zažarenih očiju pitati „Što želiš da ti kupim?“.

U koga se uvrglo ovo dijete vjerojatno je najizvođenija predstava ZKM-a, vidjet ćemo kako će se svidjeti novoj generaciji. Jer svijet se promijenio. Imamo ljepša igrališta, ali manje djece, a ruske rakete okrenute prema nama nisu više igračke. Dopustite zato da vam zaželim, kad je već Dan bezbednosti nezamisliv, unatoč svemu, sretan Dan dječje radosti, i da ga slobodne smjestite u one datume kada će vam najviše trebati!